Nepostojanje Isusa?

Kraj je blizu

(za bogočovjeka!)


email the author –
Kenneth Humphreys
Site Search: search tips    site map
16.03.08

Preveo: Domagoj Vaci

This article and over fifty others are now available as a book. For your copy order here.

 

Srce tame – Kriminalna povijest kršćanske crkve 

 

Smještanje mraka u mračno doba

 

 

 

 

 

Isus? Ne, sunčani bog Sol.
Mozaik , Italica, Sevilja, Španjolska
2. st AD.

Iz 'Planetarija'.
7 planetarnih božanstava na mozaiku dala su imena danima u tjednu.

.

 

 

 

 

 

 

 

 

Profesor progovara

Datum rođenja bi mu se trebao premjestiti u 6., 5. ili 4. st. PK, iako neki imaju na umu čak 11. ili 7. …

Mjesto rođenja mu nije bio Betlehem … to je tvrđeno tek da bi se moglo ispuniti starozavjetno proročanstvo…

Isus Krist je najvjkerojatnije rođen u Nazaretu  … ili možda nekom drugom malom mjestu.“ – Michael Grant (Jesus, p71,171)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Povijest daje sumorno svjedočanstvo o sudbinama onih hrabrih mislilaca koji su se usudili dovesti crkvene dogme pod znak upitnika.

 

 

 

Pravi mučenici

1546 Etienne Dolet, , francuska slikarica, trgovkinja knjigama i strastvena zagovornica učenja, bila je nekoliko puta zatvarana za svoju glasnu kritiku crkve.

Doletova je bila osuđena za ateizam i spaljena kod Lyona zajedno s njenim knjigama, ostavivši obitelj u bijedi.

 

 

1553 Michael Servetus,španjolski liječnik koji je otkrio plućni tok krvi (učinivši odmak od  Galena) pobjegao je inkviziciji tražeći spas pod protestantskim okriljem.

Velika greška.

Ivan Kalvin, puritanski „protestantski papa“ u Ženevi dokazuje svoju kršćansku osobnu iskaznicu spaljujući ga na lomači zbog hereze. Servetus je kritizirao učenje o svetom trojstvu i krštenje novorođenčadi.

 

 

 

 

1589 Francis Kett, tutor na sveučilištu Corpus Christi sv. Beneta u Cambridgeu, izrazio sumnju da Isus krist možda nije bio najveći moralist u kojeg su kršćani vjerovali.

Za svoju drskost profesora spaljuju do pepela.

 

 

 

1600 Giordano Bruno, talijanski filozof učen u Parizu i Wittenbergu, plaća konačnu cijenu za razmišljanje vlastitom glavom.

Nakon sedmogodišnjeg skapavanja u inkvizitorskim tamnicama gdje je bio izložen opetovanom mučenju osuđen je i i spaljen na lomači.

Bruno je imao drskosti predložiti da je svemir bezgraničan i da sunce i pripadni planeti nisu posebnost.

 

 

 

 

1619 Lucilio Vanini (aka 'Giulio Cesare' - 'Julius Caesar').

Filozof, učitelj i slobodni mislilac, 1616. bivši karmelićanski redovnik Vanini je neoprezno objavio svoje misli u “De admirandis naturae reginae deaeque mortalium arcanis” („Čudesne tajne kraljice i boginje smrtnika, prirode“).

Ideje su mu uključivale mogućnost ljudske evolucije iz majmuna i poricanje besmrtnosti duše.

Vanini je odbacivao kršćanstvo kao fikciju izmišljenu od strane svećenika i zagovarao za prirodnjačko objašnjavanje čuda. Kao rezultat, morao je bježati od mjesta do mjesta kako bi izbjegao katoličko proganjanje.

Uhićuju ga kod Toulousea,  osuđuju, odsijecaju jezik, dave i pokapaju

 

 

 

 

 

Thomas Paine (1737-1809) – revolucionarni zatočnik slobode. „Gnjušam se biblije kao što se gnjušam svega okrutnog.“

 

 

 

 

 

 

 

 

Bruno Bauer (1809-1882) – izvorni ikonoklast (razbijač ikone).

 

 

 

 

 

 

 

 

Kersey Graves (1813-1883) – Kveker koji je prozreo prijevaru o Isusu.

 

 

 

 

 

 

 

 

Kraj je blizu

„Ne samo da se odustalo od božanstvenosti Krista, već se i njegovo ljudsko postojanje sve više i više dovodi u pitanje.

Neki od najkompetentnijih svjetskih učenjaka poriču da je uopće živjeo.

Zapovjedana literatura je suočena s kritikom koja je intenzivna po svojoj ozbiljnosti, duboka i temeljita u svojoj istrazi, rastuća u svim zemljama i proširuje uvjerenje o tome da je Krist mitska osoba.

Isus … će morati zauzeti svoje mjesto u prebivalištu koje ugošćava i druge polubogove čiji izmišljeni životi tvore mitiologiju svijeta.“

– Marshall J. Gauvin (Did Jesus Christ Really Live? 1922)

 

 

 

 

 

 

 

 

Učenjak svitaka s Mrtvog mora

1970.  biblijski učenjak i stručnjak za svitke s Crnog mora John Allegro agovarao je nepostojanje Isusa Krista.

Allegrova teza povezivala je bogočovjeka s narkoticima izazvanim vizijama.

Halucinogena biljka u pitanju je bila Amanita Muscaria (muhara), gljiva faličkog oblika, navodno korištena od ranih kršćana i protumačena kao djevičanski rođena  (bez sjemena) i kao „Bog koji dolazi u mesu“

Allegro je bio izložen ogorčenom bijesu i ostracizmu.

Umire 1988.

.

 

Drogiranje isusom?

 

 

 

 

 

 

 

Preporođen kao ateist

Evangelički kršćanin koji je „izlio vodu i otkrio kako nedostaje djeteta“.

„Ne postoji jednog jedinog onovremenog povjesnog spomena Isusa ni od Rimljana ni od Židova ni od vjernika ni od nevjernika tjekom njegovog čitavog životnog doba.

To ne osporava njegovo postojanje, ali zasigurno baca veliku sumnju na povjesnost čovjeka koji je navodno naširoko znan kao netko tko je ostavio veliki utjecaj na svijet. „Netko ga je morao primjetiti.“

- Dan Barker, Gubljenje vjere u vjeru: Od propovjednika do ateista (1992, p 360).

 

 

 

 

 

 

Povjesničar koji se izjašnjava

„Nadošao sam do saznanja da je mitstvo (Isusa) znatno više vjerojatno nego povjesnost. To smatram radikalnim odstupanje od svog predhodnog agnosticizma, baš kao što je moj predhodni agnosticizam bio radikalno odstupanje od mog predhodnog historicizma.“
- Richard Carrier, glavni urednik „Internet Infidels-a“ 18. jula 2005.

 

 

Isus nije nikada postojao – Luda ideja?

U kulturi temeljenoj na kršćanstvu poricanje Isusovog postojanja može se na prvi pogled učiniti kao apsurdna ili čak glupa. Unatoč svemu argument glasi: „opće-prihvaćena znanost“ prihvaća da je Isus postojao kao povijesna osoba, čak i ukoliko ne postoji dokaz tko je on stvarno bio, kada je točno živio, što je činio i što je govorio.

 

Činjenica i mašta

Danas, proučavatelji Novog Zavjeta jedre putanjom između dva svijeta, jednog u kojem je teološki Isus („božanski Sin Gospodnji“) središnja figura – no za tog se Isusa, naravno, priznaje da je stvar vjere; i drugi; „svijet povjesnog Isusa“.

Iscrpni, nerijetko revnosni istraživači povjesti, kulture i politike Palestine iz razdoblja drugog hrama daju povjesno autoritativnu pozadinu. Na toj pozadini, poput duha, javlja se tanašan lik „Isusa“.

No upravo povjesni kontekst sam po sebi dopušta tom fantomskom spasitelju da „živi“, „umre“ i „uskrsne“ i na taj način baci svoju lažnu sjenu na povijest.

„Sigurni smo da je Jeruzalem postojao, Herod, Farizeji i Rimljani, pa zašto ne i Isus?“

„Ovo je tip sandala kakove bi nosio Isus. Ovo je tip drveta pod kojim bi se odmarao“, naglašava nam Discovery Channel dokumentarac.

 

Inercija linije manjeg otpora

Profesionalni povjesničari nisu nužno angažirani nekim posebnim interesom u temu Isusa – i predobro su svjesni kontroverzne naravi te teme. Znanstvenik koji izjavi kako misli kako Isus kao povjesna osoba ne postoji će se vjerojatno suočiti s prijekorom, čak i izrugivanjem te neće dobiti puno za svoj iskren sud.

Stoga se većina znanstvenika rođenih i odgojenih u kršćanskoj kulturi zadovoljavaju time da predpostave da je Isus živjeo (i suzdrže proturječiti biblijskim stručnjacima koji su često ljudi od vjere) ili pak, uzevši u obzir malobrojnost dokaza za mnoge povjesne osobe, prednaslove svoju nesigurnost s „vjerojatno“. Puno im je sigurnije stati iza „vjerojatnosti postojanja čovjeka iza legende“ čak i kada tvrde da mitski veo zatamnjuje znati bilo što o njima.

Ta „sigurna“ i beskičmena opcija održava istovremeno „tajnovitost“ drvodjelje iz provincijske zabiti antičkoga svijeta („nedostatak dokaza nije dokaz o nepostojanju“) i akademsku nezainteresiranost „pitanjima vjere“, što uzdiže tog predpostavljenog „tajnovitog“ gurua na status ikone.

 

Scenario koji ne drži vodu

Ipak, bi li se svijet vjere mogao uzdići iz nepostojećega koji nije uspio za svog vlastitog života proći zapažen? Koliko je vjerodostojno da se lutajući rabin koji sam nije ništa zapisao, štoviše upao u svijet pun fakira, proricatelja i egzorcista mogao baciti toliku čaroliju, iznova prepričavanu stoljećima?
Isus „minimalist“ je zapravo još manje zadovoljavajuć nego nikakav Isus jer on još uvijek zahtjeva drugu potragu za korjenima nove religije. I ako se korjeni mogu naći drugdje, u čemu se onda uopće sastoji potreba za tajnovitom osobom?

„Vrlo je dvojbeno bi li se kršćanska vjera mogla izgraditi na temelju povjesnog Isusa … koji jedva da je bio nešto više od učitelja praktične filozofije“

-J. Macquarrie (En Existential Theology, p23)

Ako se složimo da putujući rabinski radikal Isus koji je neprimjećen u povjesnim spisima, nije nevjerodostojan, tada niti nekoliko takovih Isusa nebi bili nevjerodostojni.

Kojeg od njih bi izabrali da bude temelj za kršćansku vjeru kao „jedinog božijeg sina“? Ako bi to mogao biti bilo koji od njih, tada to nije niti jedan od njih.

Ili je I.K. bio božanstvo koje je izabralo zabljesnuti gomilama, ali ne ostaviti traga, koje je radilo na tome da utječe – ne židovski narod – već šaćicu maglovitih privrženika čiji nasljednici su se munjevito rascijepili u brojne zaraćene frakcije; ili je I.K. izmišljotina ljudskih umova, konstrukcija koju pri svakom koraku izdaje proturječje i prešućenost.

Spasenje po Razumu

Ironično, bio je to rad skupine liberalnih teologa, a ne slobodnih mislioca, koji su prvi uzdrmali tu slavnu fabrikaciju: „Isus, Sin božji, Spasitelj svijeta“.

„Prihvaćena mudrost“ crkve je po prvi put izazvana tijekom Europske Reformacije koja je po prvi put dala legitimitet kritici papinskog sistema. Otvaranjem brane, svi vjerski autoriteti uključujući i vjerske zapise su dovedeni u pitanje, a protestantizam je rođen u bezbroj raznih sekti. Ali nakon tisuću godina do crkve nametanog neznanja „školovani ljudi“ su imali vrlo malo stvarnog znanja. Kao uposleni crkvenjaci, ti učenjaci su se trsili upotrebljavati nanovo otkrivene alate logike kako bi branili dogme kršćanstva, bilo iz rimokatoličkog, bilo iz novog „ćistog“ reformiranog asortimana.

No nakon dva stoljeća, prosvjetiteljstvom, hrabrim teolozima pažnja je skrenula na očite greške i nedosljednosti u prihvaćenim zapisima. Zašto, pitali su se, je Novi Zavjet tako tih glede većeg dijela Isusovog života? Zašto Pavao nije rekao gotovo ništa o Isusovom životu?

Tijekom američke i francuske revolucije slobodni mislioci su otišli puno dalje, dovodeći u pitanje vjerodostojnost čitave Biblije, denuncirajući kršćanstvo kao nestvarno praznovjerje i oruđe tlačenja. Rođena je nova minimalistička vjera, „deizam“, u kojoj bog-stvoritelj nije imao izravne uloge u ljudskim djelatnostima.

 

Kritika odozgora

U stoljeću koje je uslijedilo, radikalna manjina – zamjetljivo, učenjaci Tübingenske škole sa sredine 19. stoljeća i nizozemski radikalni kritičari kasnog 19. i ranog 20. stoljeća su nastavili inzistirati na tome da je kršćanski Gospod i Spasitelj pobožna fabrikacija, njegov čitav „život“, sud i raspeće plagijat stihova iz židovskih zapisa.

Onima koji su promatrali izvan zamračene vizije kršćanstva bilo je očito da dosta od priće o Isusu ima paralela s mnogo starijim pričama, koje su imale identičan obrazac, glavne junake, identične fabule i identičnu moralnu svrhu. Kršćanstvo, bilo je to očito, nije palo s neba, već je bilo ljudska tvorevina.

Tijekom 20. stoljeća, racionalizam, arheologija i nove tehnike znanstvenog istraživanja prisilile su branitelje vjere na pregrupiranje, unatoć periodičkim preokretima u korist religioznog. Da prilagodi nakupljajućim i neospornim dokazima biblijskih grešaka, počeli su se profilirati različite varijacije „života“ Isusa kao gljive poslije kiše.

„Općeprihvaćeni“ učenjaci Novog zavjeta, od kojih mnogi predani kršćani, pronašli su novi dom. Za maglovitog „povjesnog Isusa“ se sada drži da je postojao ispod prihvaćenih akumuliranih slojeva vjerom-utemeljene fabrikacije.

Uplašeni priznati da su i njihove vjere i karijere sazdane na monumentalnom promašenom konceptu špekuliraju nad bezbrojnim maštovitim idejama: Isus kao radikalni rabin, Isus kao mediteranski seljak, Isus sa ženom i obitelji, Isus koji je putovao u Englesku, Indiju ili Japan, stojički ili cinički filozof Isus – Isus za sve sezone i sve ukuse. Stotinu ili više takvih mogućih „životopisa“ za bogočovjeka se natjeću, a svaki se proračunato trsi izbjeći očitu isinu da nikakova izvorna stvarnost nije nadahnula svetu priču.

 

Sudnji dan

U 21 stoljeću susrećemo se s proturječjem da unatoć tomu što je raskrinkavanje biblijske prijevare otišlo dalje nego ikad prije, globalna geopolitika financira i ohrabruje naprsitu  restauraciju biblijskog fundamentalizma i nepogrešivosti te bujicu dezinformacija.

Većina ljudi nema ni vremena ni sklonosti ulaziti dublje u ogromnu količinu dokaza i argumentacije. Branitelji kršćanstva su uvijek spremni denuncirati poricatelja Krista kao osamnjenog  čudaka na rubu normalnosti, nevrijednog  za ozbiljno uzeti u obzir.

No iza tog njihovog oštrog neprijateljstva se krije strah da pad njihovog superjunaka možda i nije tako daleko. I da to što više ne mogu poricati ili zatomljavati je činjenica da razotkrivanje Isusa Krista kao fabrikacije kakva i jest, je više od maničnog nastojanja razno-raznih čudaka, već da je formalno podržavana od kontinuirane struje talentiranih učenjakau svim zemljama.

 

 

Demoliranje mita o Isusu – povjesni pregled

Više od 200 godina manjina hrabrih učenjaka se usudila dovesti u pitanje priču o Isusu. Reskirajući fizički napad, profesionalno upropaštavanje i društvenu osramoćenost ozbiljno su sumnjali istinitost novozavjetne sage, ogoljeli slojeve podvale i varke napokon izazvali samo postojanje bogočovjeka.

Hermann Samuel Reimarus (1694-1768). 1778, O namjeri Isusa i njegovog učenja. Prosvjetiteljski mislilac i profesor Orijentalnih jezika na hamburškoj gimnaziji, njegova ekstenzivna pisanja – publicirana nakon njegove smrti – odbacila su „otkrivenu religiju“ i zagovarala naturalistički deizam. Reimarus je okrivio pisce Novog Zavjeta za svjesnu prijevaru i nebrojene kontradikcije.

Francois Marie Arouet (Voltaire) (1694-1778) Najutjecajniji lik prosvjetiteljstva bio je educiran na jezuitskom sveučilištu pa ipak zaključuje „Kršćanstvo je najsmješnija, najapsurdnija i najkrvavija religija koja je ikad inficirala svijet … Istinski Bog se nije mogao roditi od djevojke, niti umrijeti na štapu, niti biti pojeden u komadiću tijesta.“ Zatvoren, protjeran, djela su mu zabranjena i spaljivana, Voltaireova velika popularnost u revolucionarnoj Francuskoj osigurala su mu konačno mjesto pokoja u Pariškom Panteonu. Vjerski ekstremisti ukrali su mu posmrtne ostatke i odbacili ih na smetlište.

Grof  Constantine Volney, 1787, Les Ruines; ou, Méditation sur les révolutions des empires (Ruševine carstava). Napoleonski istražitelj sam se osvjedočio o egipatskim pretećama kršćanstva.

Edward Evanson, 1792, The Dissonance of the Four Generally Received Evangelists and the Evidence of their Respective Authenticity (Nesuglasje četiri sveopće prihvaćenih evangelista i dokaz o njihovoj poštovanoj autentičnosti). Engleski racionalist je izabrao apostolsko autorstvo 4. evanđelja i kritizirao nekoliko Pavlovih poslanica kao falsifikate.

Charles François Dupuis, 1794, Origine de tous les Cultes ou La Religion universelle. Zvjezdano-mitska interpretacija kršćanstva (i sve religije). „velika greška se lakše propagira nego velika istina zato što je lakše vjerovati nego razmišljati i zato što ljude više oduševljavaju romantične fabule nego povjesna jednostavnost.“ Dupois je uništio veći di svog djela zbog nasilnih reakcija koje je izazvao.

Thomas Paine, 1795, The Age of Reason (Doba razuma). Pamfletar koji je prvi pozvao na američku nezavisnost (Common Sense, 1776; Rights of Man, 1791) Paine je objavio gromoglasno izrugivanje proturječnostima i zlodjelima u Bibliji. Kao mnogi američki revolucionari Paine je bio deist:

„Ne vjerujem u ispovjedanje židovske crkve, rimske crkve, protestantske crkve niti bilo koje poznate mi crkve … svaka od tih crkava optužuje drugu za nevjericu; i što se mene samog tiće ne vjerujem niti jednoj.“ - Doba razuma

Robert Taylor, 1828, Syntagma Of The Evidences Of The Christian Religion,1829, Diegesis. (Slijed dokaza u kršćanskoj religiji), (Priča u priči). Taylor je bio zatvoren zbog objavljivanja mitskog porijekla kršćanstva. „Najraniji kršćani su smatrali riječi tek utjelovljenjem načela razuma, dobrote ili onog principa, ma koji to bio, koji čini najviše dobrobiti čovječanstvu kroz životni put.“

Godfrey Higgins (1771- 1834). 1836, AnacalypsisAn Attempt to Draw Aside the Veil of the Saitic Isis; or an Inquiry into the Origin of Languages, Nations and Religions. (Anakalipsa – Pokušaj da se razotkrije veo Saitske Izide; ili istraga o porijeklu jezika, nacija i religija.) Engleski pionir arheološke znanosti i slobodni zidar.

Bruno Bauer, 1841, Criticism of the Gospel History of the Synoptics. (Kritika povjesti prva tri Evanđelja). 1877, Christus und die Caesaren. Der Hervorgang des Christentums aus dem romischen Griechentum. Izvorni razbijač ikone. Bauer je izazvao autentičnost svih Pavlovih poslanica (u kojima je primjetio utjecaj stoičkih mislilaca poput Seneke) i prepoznao ulogu helenističkog židovskog filozofa Filona (20 PK – 45 AD) u novostvorenom kršćanstvu. Bauer je porekao povjesnost Isusa. „Sve što je znano o Isusu pripada svijetu mašte“. Posljedično, 1842. Bauer je ismijan i uklonjen sa mjesta profesora teologije Novog Zavjeta u Tübingenu.

Ralph Waldo Emerson, 1841, Essays (Pokušaji). Nekoć trinitarni kršćanin i bivši  unitarijanski ministrant koji je Isusa držao „pravim prorokom“ ali organizirano kršćanstvo istočnjačkom monarhijom“.
Naši vjeronauci, crkve i dobrotvorna društva su šala do vrata.“

Mitchell Logan, 1842, Christian Mythology Unveiled (Kršćanska mitologija otkrivena). „Vladajuće mišljenje, bez obzira koliko neutemeljeno i apsurdno je uvijek kraljica naroda“.

Ferdinand Christian Baur, 1845, Paulus, der Apostel Jesu Christi. (Pavao, Apostol Isusa Krista). Njemački učenjak koji je ustanovio „neautentičnima“ ne samo pastirske poslanice Novog Zavjeta već i poslanice Kološanima, Efežanima, Filemonjanima i Filipljanima (dopuštajući izvornost za samo četiri Pavlove poslanice). Baur je bio osnivač tzv. „Tübingenške škole“.

David Friedrich Strauss, 1860, The Life of Jesus Critically Examined (Isusov život kritički istražen). Luteranski vikar koji je postao učenjak na vješt je način razotkrio novozavjetna čuda kao mit te u postupku sveo Isusa na status čovjeka. To ga je koštalo karijere.

Ernest Renan, 1863, Das Leben Jesu. Odgajan kao katolički svećenik, pod utjecajem njemačke kritike Renan je napisao romantizirani životopis bogočovjeka. To ga je koštalo posla.

Robert Ingersoll, 1872, The Gods. Govornik extraordinaire, njegovi su govori poharali kršćansku religiju. „Uvijek mi se uvijek činilo da je biće koje stiže s drugog svijeta s porukom od beskrajne važnosti za čovječanstvo trebalo barem ovjeriti tu poruku vlastitim potpisom. Nije li divno što Krist nije zapisao niti jednu riječ?“

Kersey Graves, 1875, The World's Sixteen Crucified Saviours (Šesnaest razapetih spasitelja svijeta). Pensilvenijski kveker koji je progledao u pogansko srce kršćanskih fabrikacija, premda je rijetko citirao izvore svojih dalekovidnih zaključaka.

Allard Pierson, 1879, De Bergrede en andere synoptische Fragmenten. Teolog, povjesničar umjetnosti i literature koji je prepoznao Isusovu Propovijed na gori kao zbir aforizama iz židovske mudrosne literature. Publikacija Piersonove Bergrede je bio početak nizozemske radikalne kritike. Ne samo autentičnost Pavlovih poslanica već povjesno postojanje samog Isusa dovedeno je u upit.

Bronson C. Keeler, 1881, A Short History of the Bible. (Kratka povjest Biblije). Klasični exposé kršćanske prijevare.

Abraham Dirk Loman, 1882, "Quaestiones Paulinae," u Theologisch Tijdschrift. Profesor teologije u Amsterdamu koji je rekao da sve poslanice datiraju iz 2. stoljeća. Loman je objasnio kršćanstvo kao fuziju židovskog i rimsko-helenskog razmišljanja. Kada je oslijepio, Loman je rekao da mu njegovo sljepilo daje uvid u mračnu povijest crkve!

Thomas William Doane, 1882, Bible Myths and their Parallels in Other Religions.(Biblijski mitovi i njihove paralele u drugim religijama). Staromodno ali klasično otkrivenje poganskih preteća u biblijskim mitovima i čudima.

Samuel Adrianus Naber, 1886, Verisimila. Laceram conditionem Novi Testamenti examplis illustrarunt et ab origine repetierunt. Klasičar koji je u krčćanskim zapisima vidjeo sakrivene grčke mitove.

Gerald Massey, 1886, Historical Jesus and Mythical Christ. (Povjesni Isus i mitski Krist). 1907, Ancient Egypt-The Light of the World. (Stari Egipat – svijetlo svijeta). Još jedan klasik o ranoj svećeničkoj pošasti. Britanski egiptolog koji je napisao 6 knjiga o religiji starog Egipta.

Edwin Johnson, 1887, Antiqua mater. Studija o kršćanskom porijeklu. Radikalni engleski teolog identificirao je rane kršćane kao Krestijane, sljedbenike dobra (Chrestus) Boga koji su iskoristili mit o Dionysos Eleutherios-u („Dioniz Emancipatoru“), kako bi stvorili samo-žrtvujućeg Bogočovjeka. Dvanaest apostola je denuncirao kao potpunu krivotvorinu.

Rudolf Steck, 1888, Der Galaterbrief nach seiner Echtheit untersucht nebst kritischen Bemerkungen zu den Paulinischen Hauptbriefen. Radikalni švicarski učenjak obilježio je sve Pavlove poslanice kao krivotvorine.

Willem Christiaan van Manen, 1896, Paulus. Profesor u Laidenu i najpoznatiji od struje nizozemskih radikala, crkvenjak koji nije vjerovao u tjelesno uskrsnuće Isusa Krista.
Poslije višegodišnjeg pružanja otpora argumentaciji van Manen je zaključio da niti jedna Pavlova poslanica nije izvorna i da su Djela zavisna o radu Jozephusa (oko 37/38 – 100. AD), židovskog povjesničara i svećenika.  

Joseph McCabe, 1897, Why I Left the Church (Zašto sam napustio crkvu), The Bible in Europe: an Inquiry into the Contribution of the Christian Religion to Civilization. (Biblija u Europi: Istraga u doprinosu kršćanske religije civilizaciji). 1914, The Sources of the Morality of the Gospels (Izvori morala u Evanđeljima). Franjevački redovnik koji je postao ateist. Plodni pisac, rasturio je mnoge dijelove kršćanske legende – „U Evanđeljima ne postoji 'lik Isusa'. Već desetci“ – ipak, nastavio je dopuštati mogućnost postojanja povijesnog utemeljitelja.

Albert Schweitzer.1901, The Mystery of the Kingdom of God. (Misterija kraljevstva božijeg). 1906, 1906, The Quest of the Historical Jesus. (Potraga za povijesnim Isusom). Čuveni njemački teolog i misionar (proveo 35 godina u Kamerunu) ismijavao humanitarnog Isusa liberalnih teologa, a istovremeno imao hrabrosti priznati rad nizozemskih radikala. Njegov osobni pesimistički zaključak je bio taj da je superjunak bio apokaliptični fanatik te da je Isus umro kao razočaran čovjek. Slavnom izrekom, oni koji traže povijesnog Isusa tek su našli odraz sebe samih.

Wilhelm Wrede, 1901, The Messianic Secret. (Mesijanska tajna). Wrede je demonstrirao na Markovom Evanđelju kako je lažna povijest oblikovana ranokršćanskim vjerovanjima.

George Robert Stowe Mead, 1903, Did Jesus Live 100 BC? (Je li Isus živjeo 100 godina pr. Kr.?) Diskusija o židovskim Jeschu-pričama koje Isusa smještavaju u ranije vrijeme.

Thomas Whittaker, 1904, The Origins of Christianity (Porijeklo kršćanstva). Proglašava da je Isus mit.

William Benjamin Smith, 1906, Der vorchristliche Jesus. 1911, Die urchristliche Lehre des reingöttlichen Jesus. Zauzima se za traženje izvora pred-kršćanskog kulta Isusa na otoku Cipru.

Albert Kalthoff, 1907, The Rise of Christianity. (Uspon kršćanstva) Još jedan radikalni njemački znanstvenik koji je poistovjetio Kršćanstvo sa psihozom. Krist je u biti bio transcendentalno načelo kršćanske zajednice koja je težila k apokaliptičnoj društvenoj reformi.

Gerardus Bolland, 1907, De Evangelische Jozua. Filozof iz Leidena identificirao je porijeklo kršćanstva u ranijem židovskom gnosticizmu. Novozavjetna superzvijezda je starozavjetni „sin (egipatskog) Nuna“, sljedbenik preimenovan kao Isus od Mojsija. Djevica je tek simbol za narod Izraela. Iz Aleksandrije su „Netzerimi“ odnjeli svoja Evanđelja u Palestinu.

1907 Papa Pio X. osudio je Moderniste koji su „radili unutar Crkve“. 1910. uvodi se protu-modernistička zakletva.

Prosper Alfaric (1886-1955) Francuski profesor teologije, potresen stavom Piusa X., odrekao se svoje vjere i napustio crkvu u 1909 kako bi radio za ciljeve racionalizma.

Mangasar Magurditch Mangasarian, The Truth About Jesus ? Is He a Myth? (Istina o Isusu? Je li on Mit?) Bivši prezbiterijanski ministar koji je progledao kroz fabrikaciju.

Karl Kautsky, 1909, The Foundations of Christianity (Temelji kršćanstva) Rani socijalist koji je interpretirao kršćanstvo u kontekstu klasne borbe.

John E. Remsburg, 1909, The Christ: A critical review and analysis of the evidences of His existence. Evanđelja krcata-puna proturječja. Dvoji da je Isus ikad postojao, a nadnaravnog Krista smatra sigurnom dogmom kršćanstva.

Arthur Drews, 1910, Die Christusmythe (Mit o Kristu). 1910, Die Petruslegende (Legenda o Sv. Petru). 1924, Die Entstehung des Christentums aus dem Gnostizismus (Rođenje kršćanstva iz gnosticizma). Ovaj eminentni filozof u Njemačkoj je bio najveći eksponent ustrajanja u debati da je Krist bio mit. Evanđelja su opovijesnila predhodno postjećeg mitskog Isusa čiji je lik preslikan iz proroka i židovske mudroslovne literature. Pasija se može naći u Platonovim spekulacijama.

John Robertson, 1910, Christianity and Mythology (Kršćanstvo i mitologija). 1911, Pagan Christs (Poganski Isusi). Studies in Comparative Hierology (Studiji komparativne Hijerologije). 1917, The Jesus Problem. (Problem Isus). Robertson je skrenuo pažnju na univerzalnost mnogih elemenata fabule o Isusu i pred-kršćanskim ritualima razapinjanja u svijetu antike. Identificirao je izvornog Isusa/Jošuu sa starim Eframitskim božanstvom u obličju janjeta.

Gustaaf Adolf van den Bergh van Eysinga, 1912, Radical Views about the New Testament (Radikalni pogledi na Novi zavjet) . 1918, Voorchristelijk Christendom. De vorbereiding van het Evangelie in de Hellenistische wereld. Teolog i posljednji nizozemski radikal koji je imao profesorsku titulu sveučilišta.

Alexander Hislop, 1916, The Two Babylons. (Dva Babilona). Temeljito razotkrivanje poganskih rituala i mirazne baštine rimskog Katoličanstva.

Edward Carpenter, 1920, Pagan and Christian Creeds (Poganska i kršćanska ispovijedanja). Elaborira poganske izvore Kršćanstva.

Rudolf Bultmann, 1921, The History of the Synoptic Tradition. (Povijest sinoptičke tradicije) 1941, Neues Testament und Mythologie. (Novi zavijet i teologija). Luteranski teolog i profesor na Magburgškom sveučilištu je bio eksponent „kriticizma forme“ i učinio je mnogo da demitologizira Evanđelja. Identificirao je Isusovu naraciju kao teologiju serviranu jezikom mita. Bultmann je zamijetio da Novi Zavjet nije priča o Isusu, već o rano-kršćanskim vjerovanjima. Tvrdio je kako je potraga za povjesnim isusom besplodna:  „Ne možemo znati skoro ništa glede života i osobe Isusa.“ (Isus i svijet, 8)

James Frazer, 1922, The Golden Bough (Zlatni ogranak). Antropološka interpretacija ljudskog napretka od magije, preko religije do znanosti. Kršćanstvo, kulturni fenomen.

 P. L. Couchoud, 1924, Le mystère de Jesus.1939, The Creation of Christ. Couchoud se veže više na povjesnog Petra nego na povjesnog Isusa i tvrdi kako je Pasija modelirana na smrti Stjepana.

Georg Brandes, 1926, Jesus – A Myth. Identificirao Otkrivenja sv. Ivana kao najraniji dio Novog Zavjeta.

Joseph Wheless, 1926, Is it God's Word? (Je li to božija riječ?) An Exposition of the Fables and Mythology of the Bible and the Fallacies of Theology. (Razotkrivanje biblijskih priča i mitologije i logičkih omašaka u Teologiji). 1930, Forgery in Christianity (Krivotvorine u kršćanstvu). Američki odvjetnik, odrastao u 'pojasu biblije', rasplinuo biblijske fantazije.

Henri Delafosse, 1927, Les Lettres d’Ignace d’Antioche. 1928, "Les e'crits de Saint Paul," in Christianisme. Ignacijeve poslanice denuncirane kao kasne krivotvorine.

L. Gordon Rylands, 1927, The Evolution of Christianity (Evolucija kršćanstva).1935, Did Jesus Ever Live? (Je li Isus ikada živjeo?)

Edouard Dujardin, 1938, Ancient History of the God Jesus. (Davna povijest Boga Isusa).

John J. Jackson, 1938, Christianity Before Christ. (Kršćanstvo prije Krista). Privukao je pažnju na egipatske predhodnike kršćanske vjere.

Alvin Boyd Kuhn, 1944, Who is this King of Glory? (Tko je bio Kralj Slave?). 1970, Rebirth for Christianity. (Preporod za kršćanstvo). Isus nije nikada bio osoba, već simbol božanske duše u svakom čovjeku.

Herbert Cutner, 1950, Jesus: God, Man, or Myth? (Isus: Bog, čovijek ili mit?) Mitska narav Isusa i sažetak tekuće rasprave između pristaša mitske pozicije i povjesne pozicije. Isključivo mitska pozicija je kontinuirana tradicija, a ne novina. Pogansko porijeklo Krista.

Georges Las Vergnas, 1956, Pourquoi j'ai quitté l'Eglise romaine Besançon.

Georges Ory, 1961, An Analysis of Christian Origins.

Guy Fau, 1967, Le Fable de Jesus Christ.

John Allegro, 1970, The Sacred Mushroom and the Cross (Sveta gljiva i križ). 1979, The Dead Sea Scrolls and the Christian Myth (Svitci s Mrtvog mora i kršćanski mit). Isus je bio tek čarobna gljiva, a njegov život alegorična interpretacija drogom izazvanog stanja. Za Allegra ne baš zatvor, ali profesionalno uništenje.

George Albert Wells, 1975, Did Jesus Exist? (Je li sus postojao?). 1988, The Historical Evidence for Jesus. (Povjesni dokaz za Isusa). 1996, The Jesus Legend. (Legenda o Isusu). 1998, Jesus Myth (Mit o Isusu). 2004, Can We Trust the New Testament? Thoughts on the Reliability of Early Christian Testimony. (Možemo li vjerovati Novom Zavjetu? Misli o pouzdanosti ranokršćanskih svjedočanstava.) Kršćanstvo, uspon iz židovske mudrosne književnosti. Kasnija djela pod mogućim utjecajem pravog svećenstva.

Max Rieser, 1979, The True Founder of Christianity and the Hellenistic Philosophy (Pravi utemeljitelj kršćanstva i helenističke filozofije). Kršćanstvo započelo od strane židovske dijaspore a tada retroaktivno smješteno u Palestinu prije 70 godina. Kršćanstvo stiglo u Palestinu poslijednje, a ne prvo – zato se kršćanski arheološki nalazi javljaju u Rimu, a ne u Judeji, sve do 4. stoljeća.

Abelard Reuchlin, 1979, The True Authorship of the New Testament. (Pravo autorstvo Novog zavjeta) Teorija zavjere par excellence: Rimski aristokrat Arius Calpurnius Piso (aka „Flavius Josephus“) kuje urotu kako bi dobio vlast nad Rimskim carstvom stvarajući potpuno novu religiju.

Hermann Detering, 1992, Paulusbriefe ohne Paulus?: Die Paulusbriefe in der holländischen Radikalkritik. Njemački predstavnik u nizozemskoj radikalnoj tradiciji. Poriče Isusa i poriče Pavla.

Gary Courtney, 1992, 2004 Et tu, Judas? Then Fall Jesus! ('Zar i ti, Judo?' Tad pada Isus!) Pasija je u bitnim crtama Cezarova sudbina u judaističkoj tradiciji, ugrađen u kult umirućeg/uskršnjavajućeg Attisa. Židovski obožavatelji Cezara su asimilirali tog žrtvovanog „spasitelja čovječanstva“ u „mučenog slugu“ proroka Izaje.
Michael Kalopoulos, 1995, The Great Lie. (Velika laž) Grčki povjesničar pronalazi zapanjujuće slične paralele između biblijskog teksta i grčke mitologije. On eksponira lukavu, varljivu i autoritarnu narav religije.

Gerd Lüdemann, 1998, The Great Deception: And What Jesus Really Said and Did. 2002, Paul: The Founder of Christianity. 2004, The Resurrection Of Christ: A Historical Inquiry.
Nakon 25-godišnjeg proučavanja, njemački profesor zaključuje: Pavao, a ne Isus začeo je kršćanstvo. Lüdemann je izgnan s teološkog fakulteta göttingenskog sveučilišta jer se usudio reći kako je uskrsnuće „pobožna samo-obmana“. Toliko o akademskoj slobodi.

Alvar Ellegard, 1999, Jesus One Hundred Years Before Christ. (Isus stotinu godina prije Krista. Kršćanstvo viđeno kao uspon iz esenske crkve Boga s Isusom kao prototipom „Učitelja Pravednosti“.

D. Murdock (aka 'Acharya S') 1999, The Christ Conspiracy: The Greatest Story Ever Sold  (Zavjera Krist: Najveća prića ikad prodana) 2004, Suns of God: Krishna, Buddha and Christ Unveiled (Božija sunca: Krišna, Buda i Krist otkriveni). Dodaje zvjezdoznansko-teološku dimenziju uništenju Krist-mita. Murdock identificira IK-a kao složeno božanstvo korišteno za svrhu ujedinjavanja Rimskog carstva.

Earl Doherty, 1999, The Jesus Puzzle. Did Christianity Begin with a Mythical Christ? (Zagonetka Isus. Je li kršćanstvo počelo s mitskim Kristom?). Bitna tvrdnja o tome kako je kršćanstvo započelo kao mistično-apokaliptička židovska sekta – bez potrebe za Isusom!

Timothy Freke, Peter Gandy, 1999, The Jesus Mysteries (Isusove misterije). 2001, Jesus and the Lost Goddess : The Secret Teachings of the Original Christians (Isus i izgubljena Boginja: Tajna učenja izvornih kršćana). Istražuje se bliska povezanost između priće o Isusu i Ozrisu-Dionizu. Isus i Maija Magdalena kao mitske figure temeljene na poganskom Bogu i Boginji.

Harold Liedner, 2000, The Fabrication of the Christ Myth (Fabrikacija mita o Kristu). Iznešene zemljopisni povjesni anakronizmi i zemljopisne greške u Evanđeljima. Kršćanstvo kao jedna od povjesno najefektnijih prijevara.

Robert Price, 2000, Deconstructing Jesus (Razlažući Isusa). 2003 Incredible Shrinking Son of Man: How Reliable Is the Gospel Tradition? (Nevjerojatno savitljivi Sin Čovjećji: Koliko je pouzdana tradicja Evanđelja?) Bivši ministrant i priznati učenjak prikazuje Isusa kao fikcijsku leguru nekoliko proroka iz 1. stoljeća, spasitelja kultova misterija i gnostičkih eona.

Hal Childs, 2000, The Myth of the Historical Jesus and the Evolution of Consciousness. (Mit o povjesnom Isusu i evoluciji svijesti). Psihoterapeutski ocrt o bogočovjeku.

Michael Hoffman, 2000, Filozof i teoretičar „smrti ega“ koji odbacuje povjesnog Isusa.

Burton Mack, 2001,The Christian Myth: Origins, Logic, and Legacy. (Kršćanski mit: Izvori, logika i nasljeđe). Društvena pozadina stvaranja mita.

Luigi Cascioli, 2001, The Fable of Christ (Fabula o Kristu). Optuživanje papinstva za profiterstvo na prijevari!

Frank R. Zindler, 2003, The Jesus the Jews Never Knew: Sepher Toldoth Yeshu and the Quest of the Historical Jesus in Jewish Sources. (Isus kojeg Židovi nisu nikad upoznali: Sapher Toldoth Yeshu i potraga za povjesnim Isusom u židovskim izvorima. U židovskim izvorima nema dokaza za fantomskog mesiju.

Daniel Unterbrink, 2004, Judas the Galilean. The Flesh and Blood Jesus (Juda Galilejac. Isusova krv i meso). Paralele između židovskog pobunjenika zbog poreza i fantoma iz Evanđelja, istražene u detalje. „Juda jest Isus“. Bez sumnje dio Isusa.
Tom Harpur, 2005, The Pagan Christ: Recovering the Lost Light. (Poganski Krist: Razjašnjavanje izgubljenog svjetla). Kanadski učenjak Novog zavjeta i bivši anglikanski svećenik nanovo izlaže ideje Kuhna, Higginsa i Masseya. Isus je mit, a sve bitne ideje kršćanstva potjeću iz Egipta.

Francesco Carotta, 2005, Jesus Was Caesar (Isus je bio Cezar): O julijevskom porijeklu kršćanstva. Iscrpan asortiman paralela. Alarmantno tvrdi da je Cezar bio Isus.

Joseph Atwill, 2005, Caesar's Messiah: The Roman Conspiracy to Invent Jesus. (Cezarov mesija: Rimska zavjera o stvaranju Isusa). Još jedan ocrt sličnosti Josephusa i Evanđelja. Atwill tvrdi da su osvajači Judeje (Vespazijan, Tit i Domicijan) koristili helenizirane Židove kako bi proizvodili „kršćanske“ tekstove, dajući na taj način mirnu alternativu militantnom Judaizmu. Isus je bio Tit Flavije? Ne bih se složio.

Michel Onfray, 2005, Traité d'athéologie (2007 U obranu ateizma). Francuski filozof se zalaže za pozitivni ateizam te usputno pobija povjesnog Isusa.

Kenneth Humphreys, 2005, Jesus Never Existed. (Isus nije nikad postojao). Knjiga ove web-stranice. Sabire najuvjerljivije tvrdnje o pretpostavljenom mesijanskom superjunaku. Autor smješta ove kritičke razlažbe unutar društveno-povjesnog konteksta evoluirajuće, zlonamjerne religije.

Jay Raskin, 2006, The Evolution of Christs and Christianities. (Evolucija Krista i kršćanstava). Akademik i bivši filmaš Raskin baca pogled iza službene dimne zavjese crkvenog povjesničara Eusebiusa od Cezareje i nailazi na fragmentirani Kristov pokret i složenu figuru Krista, skovanog od nekoliko književnih i povjesnih likova. Špekulira da je najraniji sloj stvaranja mita igrokaz napisan od žene imenom Marija. Možda.

Thomas L. Thompson, 2006, The Messiah Myth. (Mesijanski mit). Teolog, univerzitetski don i povjesničar Kopenhaške škole koja zaključuje da su i Isus i David slitine bliskoistočnih mitoloških tema koje vuku porijeklo u brončanom dobu

 

 

Glavna stranica
GLAVNE SEKCIJE
 
Mislite li zaista da je sve počelo s pravedničkim židovskim čudotvorcem koji se šetao Palestinom 1. stoljeća? Pripremite se za prosvijetljenje.
  Isus – Imaginarni prijatelj

Još se uvijek držite ideje da se iza legende krije neka vrst svetog čovjeka?  Bolje provjerite….
Bogočovjek – Embrionalni razvoj superjunaka

Pobliži pogled na površnu tvrdnju da je priča o Isusu „brzo odjeknula i munjevito se proširila“.
Kakva je bila vjera ranih kršćana?


Mnoga su svojevremena strujanja oblikovala Isusov mit, kao što pritoci oblikuju glavnu rijeku.
Lociranje izvora legende – Sinkretistička baština kršćanstva


Mnogo od mitologije kršćanstva je prerada starije i čak još prozirnije fabrikacije – Judaizma.
Židovska prića – Rabinov put


Ljudska domišljatost i lukavstvo se može mjeriti s podjednako monumentalnom povjerenju i mišljenjem kojim upravljaju želje.
Kršćanska tvornica krivotvorina


Crkvena organizacija, autoritet i člastvo su prije predhodili nego slijedili opravdavajuću doktrinu. Kako su se organizacija i potrebe mijenjali, tako se prema potrebama prilagođavalo i „božju oporuku“.
Dogma – Riječ u svom potpunom divljačkom sjaju

Od vjerskog policajca do crkvenog visokodostojanstvenika, od borca s divljim zvijerima do u Efezu do dekapitacije u Rimu, Pavlova priča ima više rupa od švicarskog sira.
 Sv. Pavao Apostol – Umro na moru?


Orkestriran od strane ambicioznih crkvenih klerika diljem Europe, nametnut je rak praznovjerja, straha i brutalnosti.
Srce tame – Kriminalna povjest kršćanske crkve


Kršćnski raj je mogao biti uzaludna ludorija,a li kršćanski pakao je bio prilično stvaran
Pakao na zemlji – Brutalno praznovjerje se proširilo svijetom


Uzdignuta na status državne vjere, kršćanska je crkva vladala razvalinama civilizacije. Tijekom stoljeća vjersko barbarstvo je postajalo sve opakije.
Zima svijeta – stravična cijena „kršćanske civilizacije“

Dva milenija kršćanske anti-seksualne, čistunske doktrine nanijelo je nemjerljivu štetu duševnom, emocionalnom i tjelesnom životu nebrojenih miliona ljudi.
Ti  seksulano ugroženi kršćani – Zagrijani za Isusa


Uz židovskog oca (stroga patrijarhalnost) i kršćansku majku (opsjednutost krivnjom i rajem) nije čudo da se Islam „uvrgnuo“ na oba roditelja.
Pustinjska oluja islama – „Kršćanska civilizacija“ plaća danak

Bog nam pomogao. Najbogatija i najmočnija nacija u povjesti je psihotično zanesena „Jesus C.-em“
Kristijaniziranje Amerike
 
 

'Pošalji' prijatelju ovu stranicu kao e-poštu

 

Copyright © 2008 by Kenneth Humphreys.

Kopiranje ove stranice je dopušteno samo za neprofitabilne svrhe i uz navođenje autora.